Nova EU odgovornost za neispravne proizvode — što webshopovi moraju riješiti prije 9.12.2026.

Novi zakon o odgovornosti za proizvode stiže 9.12.2026. — i nije isto što i GPSR

Hrvatski webshopovi su kroz 2026. već prošli gust niz EU rokova — GPSR za sigurnost proizvoda, pravo na popravak, EU oznaku jamstva i zabranu greenwashinga od 27. rujna. Svi ti propisi imaju zajedničku crtu — govore što proizvod smije, a što ne smije tvrditi ili raditi prije nego što šteta nastane.

Direktiva (EU) 2024/2853 o odgovornosti za neispravne proizvode radi nešto drugo: propisuje tko plaća nakon što je šteta već nastala. Zamjenjuje staru Direktivu 85/374/EEZ iz 1985. i države članice moraju je prenijeti u nacionalno pravo do 9. prosinca 2026. Od tog datuma pravila vrijede za svaki proizvod stavljen na tržište EU-a, dok se na proizvode stavljene na tržište prije toga i dalje primjenjuje stari režim.

Za razliku od GPSR-a ili oznake jamstva, ovo nije propis o tome što smije pisati na stranici proizvoda. Ovo je propis o tome tko plaća štetu — i po novom, taj krug uključuje i obične preprodavače i online tržišta, ne samo proizvođače.

Koga se direktiva tiče — redoslijed odgovornosti

Direktiva propisuje jasan redoslijed tko odgovara za štetu od neispravnog proizvoda:

1. Proizvođač — uvijek prvi u lancu odgovornosti.
2. Uvoznik ili ovlašteni zastupnik u EU-u — ako proizvođač nema sjedište u Uniji.
3. Davatelj usluge ispunjenja narudžbi (fulfillment) — ako ni uvoznik ni zastupnik u EU-u ne postoje.
4. Distributer (preprodavač) — tek ako nijedan od prethodnih nije dohvatljiv, ali tada odgovornost pada izravno na njega.
5. Online tržište (marketplace) — pod istim uvjetima kao distributer, ako se prema potrošaču predstavlja kao da samo nudi proizvod.

Ključna promjena za male hrvatske webshopove je upravo prijelaz s koraka 3. na korak 4.

Pravilo koje najviše mijenja stvar za preprodavače: mjesec dana da imenujete dobavljača

Ovo je red koji bi svaki webshop koji nabavlja robu izvan EU-a trebao pročitati dvaput. Prema članku 8. stavku 3. direktive, ako oštećena osoba ne može identificirati proizvođača, uvoznika ili ovlaštenog zastupnika sa sjedištem u EU-u, može zatražiti od distributera — dakle i od vas, ako prodajete tuđu robu — da imenuje taj subjekt ili vlastitog dobavljača. Ako to ne učinite u roku od mjesec dana, odgovornost za štetu prelazi na vas, bez obzira na to što proizvod niste proizveli.

Stavak 4. istog članka proteže isto pravilo na online tržišta — platforme koje potrošačima omogućuju sklapanje ugovora na daljinu s trgovcima — pod uvjetima iz članka 6. stavka 3. Uredbe (EU) 2022/2065 (Akt o digitalnim uslugama), odnosno kad se platforma prema prosječnom potrošaču predstavlja kao da sama nudi proizvod. Za webshop koji djeluje i kao marketplace za treće prodavače, ovo je izravna promjena izloženosti riziku.

Softver, digitalni proizvodi i AI sad su formalno "proizvod"

Stara direktiva iz 1985. pisana je za fizičku robu s tvorničke trake. Nova definicija proizvoda u članku 4. izričito uključuje softver — uključujući samostalni softver, ne samo onaj ugrađen u uređaj — te digitalne datoteke za proizvodnju i električnu energiju. Besplatan softver otvorenog koda razvijen izvan komercijalne djelatnosti je izuzet, ali softver koji prodajete ili licencirate kao dio poslovanja nije.

Praktično, webshop koji uz fizički proizvod isporučuje prateću aplikaciju, firmware ili SaaS komponentu (pametni uređaji, IoT, konfiguratori) sada nosi rizik odgovornosti i za tu softversku komponentu, ne samo za hardver. Direktiva izričito navodi i nedostatak sigurnosnih ažuriranja kao mogući uzrok neispravnosti proizvoda — proizvod koji je bio ispravan u trenutku prodaje može naknadno postati neispravan ako proizvođač prestane isporučivati ažuriranja potrebna za sigurnost.

Teret dokazivanja se pomiče prema trgovcu

Dosad je oštećenik morao dokazati neispravnost proizvoda i uzročnu vezu sa štetom — što je za tehnički složene proizvode (softver, AI sustavi, elektronika) u praksi bilo gotovo nemoguće bez uvida u dokumentaciju koju ima samo trgovac. Članak 9. uvodi obavezu otkrivanja dokaza: sud na zahtjev oštećenika može naložiti tuženiku (trgovcu) da preda relevantnu dokumentaciju o proizvodu, u mjeri koja je nužna i razmjerna.

Ako trgovac to odbije ili ne preda dokumentaciju, sud prema članku 10. može pretpostaviti neispravnost proizvoda ili uzročnu vezu — teret dokazivanja se u tom trenutku praktički okreće. Za webshop ovo znači da tehnička dokumentacija dobavljača (izjave o sukladnosti, testni izvještaji, evidencija ažuriranja) prestaje biti papirologija koja se čuva "za svaki slučaj" i postaje jedino što stoji između vas i pretpostavljene krivnje na sudu.

Rokovi zastare: 3 godine za tužbu, 10 (ili 25) godina krajnji rok

Direktiva postavlja opći rok zastare od 3 godine od trenutka kad je oštećenik saznao (ili je razumno trebao saznati) za štetu, neispravnost proizvoda i identitet odgovornog subjekta. Uz to postoji i apsolutni rok isteka prava od 10 godina od stavljanja proizvoda na tržište — nakon kojeg tužba više nije moguća, osim u jednom izuzetku: kod tjelesne ozljede s odgođenim simptomima (npr. bolest koja se razvije tek godinama nakon izloženosti), taj rok se produljuje na 25 godina.

Što Hrvatska (još) nije napravila

Do trenutka pisanja ovog teksta, u Narodnim novinama nije objavljen poseban zakon koji prenosi Direktivu (EU) 2024/2853 — hrvatska civilna odgovornost za proizvode trenutačno je uređena kroz opća pravila obveznog prava koja odražavaju staru direktivu iz 1985. Rok za prijenos je 9. prosinca 2026., što znači da bi zakon trebao biti donesen u sljedećih nekoliko mjeseci. Vrijedi pratiti Narodne novine i esavjetovanja.gov.hr kroz jesen — a s obzirom na to koliko izravno direktiva mijenja izloženost preprodavača i platformi riziku, ovo nije propis koji ima smisla čekati do zadnjeg trenutka da se razumije.

Zaključak

GPSR i oznaka jamstva govore što mora pisati na stranici proizvoda. Direktiva (EU) 2024/2853 govori tko plaća kad nešto pođe po zlu — i po prvi put u taj krug izravno uvlači preprodavače koji ne znaju (ili ne kažu) tko stoji iza proizvoda, te online tržišta koja se ponašaju kao prodavač. Za većinu malih hrvatskih webshopova rizik ostaje nizak dok postoji jasan, dohvatljiv dobavljač u EU-u — ali upravo je taj dobavljač, dohvatljiv u roku od mjesec dana, ono što treba provjeriti prije prosinca, ne poslije prve reklamacije koja završi na sudu.

Pregled svih obveza koje 2026. donosi hrvatskim webshopovima imate u vodiču Novi zakon o webshopovima 2026.

U FIN STUDIU pratimo cijeli niz EU rokova iz 2026. za naše klijente i ugrađujemo dokumentacijske procese izravno u administraciju webshopa. Javite nam se ako niste sigurni je li vaš lanac dobavljača dovoljno dokumentiran za ono što dolazi u prosincu.